Predsjednici AKADEMIJE

Skip to content

Menu

Predsjednici AKADEMIJE

Predsjednici Akademije od osnutka do danas.

Velimir Neidhardt

Zvonko Kusić

Milan Moguš

Ivo Padovan

Ivan Supek

Jakov Sirotković

Grga Novak

Andrija Štampar

Tomo Matić

Albert Bazala

Gavro Manojlović

Gustav Janeček

Vladimir Mažuranić

Tomislav Maretić

Tadija Smičiklas

Josip Torbar

Pavao Muhić

Franjo Rački

Velimir Neidhardt

Predsjednik Akademije od 2019.

Akademik Velimir Neidhardt, 18. predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, rođen je 7. listopada 1943. u Zagrebu. Na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je 1967. Stručno i umjetnički usavršava se 1968./70. u Majstorskoj radionici akademika Drage Galića u kojoj započinje uspješno sudjelovanje na javnim urbanističko-arhitektonskim natječajima. Usporedno do 1974. radi u Arhitektonskom birou Medveščak u Zagrebu. Uz to, 1972. godine nastavlja studij na Arhitektonskom fakultetu, te 1978. magistrira s radom Razvoj modela u znanstvenoj metodi urbanističkog planiranja . U međuvremenu, 1974./76., boravi u Sjedinjenim Američkim Državama. Nominacijom HAZU dodijeljena mu je stipendija iz Fonda Zlatko i Joyce Baloković , pa akademsku godinu 1974./75. provodi na specijalnom studiju Sveučilišta Harvard u Cambridgeu MA, od čega trećinu programa na MIT-u. Sljedeće godine (1975./76.) na usavršavanju je u arhitektonskim atelijerima Skidmore, Owings & Merrill u Chicagu. Po povratku u domovinu djeluje u Urbanističkom institutu Hrvatske u Zagrebu. Stvara i primjenjuje URBAN, prvi računalni jezik za potrebe urbanističkog i prostornog planiranja u nas. Godine 1990. na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu doktorira s disertacijom Antroposocijalni faktor u teorijskom pristupu arhitektonskom i urbanističkom projektiranju . Za svoje stvaralaštvo – uz dvjestotinjak idejnih studija, planova i projekata – dobiva više priznanja, među kojima su: Nagrade Vladimir Nazor Ministarstva kulture za najbolja ostvarenja u arhitekturi i urbanizmu 1989. i 1995. te Nagrada Viktor Kovačić Udruženja hrvatskih arhitekata za najbolje arhitektonsko ostvarenje u 1979. godini. Za izniman doprinos hrvatskoj arhitekturi – za vrijedna ostvarenja koja originalno i kreativno pridonose slici suvremenog Zagreba – 2001. dodijeljena mu je Nagrada Grada Zagreba. Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića odlikovan je 2009. godine. Na globalnom planu najznačajniji mu je arhitektonski uspjeh pobjeda na međunarodnom natječaju za novi putnički terminal Zračne luke Zagreb 2008. s B. Kinclom i J. Radićem, na kojem je taj hrvatski rad u svim elementima ocijenjen najboljim, te osvaja I. nagradu ispred svjetske arhitektonske elite (N. Foster, Z. Hadid i dr.). Autorski projektira i nadzire izgradnju novog terminala, koji je otvoren javnosti 2017. godine. Za to ostvarenje dodijeljena je iste godine Američka arhitektonska nagrada ( American Architecture Prize ). Ostali Neidhardtovi važni natječajni projekti nagrađeni su također prvim nagradama i ostvareni su, kao primjerice: Višenamjensko središte Banje Luke – Centar I s robnom kućom Boska (1973./78.), zatim Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu (1978., sa suautorima) te Poslovna zgrada INA-Trgovine u Zagrebu (1985.). Realizirao je i Poslovnu zgradu Croatia osiguranja u Zagrebu (2004.). S tridesetpetogodišnjim nastavnim iskustvom u djelovanju na Arhitektonskom fakultetu, u konačnici kao redoviti profesor u trajnom zvanju, ističe nerazdvojnost nastave i stvaralaštva potkrepljujući to djelovanjem u osnivanju strukovne komore arhitekata te 1996. osnivanjem tvrtke Neidhardt arhitekti d.o.o. Znanstvenoistraživačke i stručne radove, njih stotinjak, aktivno objavljuje od 1969. u domaćim i inozemnim časopisima. O njegovu radu proizašlo je isto toliko publiciranih prikaza te desetci istupa na domaćim i međunarodnim skupovima. U knjizi Čovjek u prostoru objavljenoj 1997. postavlja antroposocijalnu metodu projektiranja baziranu na izvodima komplementarnosti znanosti i umjetnosti. Od 1970., s tridesetak nastupa, izlagao je na svim relevantnim grupnim izložbama arhitekture u Hrvatskoj, a i na međunarodnim izložbama, od kojih je najvažniji XIX. Milanski trijenale 1996. Samostalno izlaže u Akademijinu Hrvatskome muzeju arhitekture u Zagrebu 2001., uz predstavljanje arhitektonske monografije o svojem stvaralaštvu Velimir Neidhardt – Urban Architecture / Arhitektura grada autora F. Vukića u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Bibliografija članaka o autoru bilježi sto pedesetak jedinica. Javnim i društvenim radom bavi se u nizu institucija i foruma. Dugogodišnji je zaslužni član, a zatim i predsjednik Udruženja hrvatskih arhitekata (1995. – 1999.). Zbog iznimnog doprinosa arhitekturi Zagreba, promoviran je u počasnog člana Društva arhitekata Zagreba. Od 1996. godine međunarodni je član ( International Associate ) Američkog arhitektonskog instituta ( American Institute of Architects – AIA). U Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti 1980. godine izabran je za člana suradnika, 1990. za izvanrednog člana, a od 1991. godine redoviti je član – akademik. U razdoblju 2011. – 2018. bio je potpredsjednik, a od 2019. predsjednik je Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Voditelj je Kabineta za arhitekturu i urbanizam i Arhiva za likovne umjetnosti HAZU, a 1998./2018. predsjedao je Upravnim odborom Zaklade HAZU. S akademicima M. Begovićem i A. Vulinom rekonstruirao je zgradu nove Akademijine Knjižnice, otvorene 2009. godine.

Njegovo najnovije arhitektonsko djelo, projekt Kongresnog centra s velikom konferencijskom dvoranom za potrebe predsjedanja Republike Hrvatske Vijećem Europske unije (1. 1. – 30. 6. 2020.), izvedeno je 2019. godine, zajedno s dovršenjem lateralnih dijelova zgrade Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

Godine 2015. postaje dopisni član Slovenske akademije znanosti i umjetnosti, a 2019. redoviti član ( Fellow ) Svjetske akademije umjetnosti i znanosti ( World Academy of Art and Science – WAAS) iz SAD-a. Na Arhitektonskom fakultetu kolegij Zgrade za rad i trgovinu zaključuje 2015. godine s 29 videopredavanja slobodno dostupnih na YouTubeu , a kao professor emeritus nastavio je predavati na doktorskom studiju kolegij Arhitektonsko istraživanje suvremenosti.

Cjelovit presjek kako Neidhardtova opusa, tako i osvrta i impresija o njegovim djelima i dostignućima objavio je 2018. godine A. Žunić u knjizi Misao u arhitekturi: Velimir Neidhardt .

Zvonko Kusić

Predsjednik Akademije 2011. – 2018.

Zvonko Kusić (Zagreb, 1946.), liječnik, specijalist nuklearne medicine i specijalist radioterapije. Diplomirao je (1974.) i doktorirao (1984.) na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, nuklearnu medicinu specijalizirao je 1979., a radioterapiju godine 1995. Od 1976. djeluje u Klinici za onkologiju i nuklearnu medicinu Kliničke bolnice (danas Kliničkoga bolničkog centra) Sestre milosrdnice ; bio je predstojnik Klinike od 1990. te ravnatelj bolnice 1999. – 2003.

Redoviti je profesor na Medicinskom fakultetu u Zagrebu (od 1992.) i dekan tog fakulteta 1997. – 2000. Inicijator je osnivanja i predsjednik Hrvatskog društva za štitnjaču, voditelj Referentnog centra za bolesti štitnjače, predsjednik Komisije za suzbijanje gušavosti Ministarstva zdravstva; voditelj je Odbora za genomiku i proteomiku u onkologiji te voditelj Zavoda za imunologiju i genetiku tumora HAZU. Područje stručnog i znanstvenog rada akademika Kusića jesu nuklearna medicina i onkologija, a uže područje etiologija.

Član je suradnik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od 1992., redoviti član od 2000., tajnik Razreda za medicinske znanosti i član Predsjedništva HAZU u razdoblju 2004. – 2010. te predsjednik HAZU 2011. – 2018. Tijekom njegova mandata Akademija je proslavila svoju 150. godišnjicu osnutka, kao i 200. godišnjicu rođenja svojeg utemeljitelja Josipa Jurja Strossmayera. Ostat će upamćen po otvaranju Akademije javnosti, inzistiranju na njezinoj društvenoj relevantnosti, iniciranju pokretanja Akademijina časopisa Glasnik HAZU te manifestacije Dani otvorenih vrata HAZU . Za vrijeme njegova mandata osnovani su novi Akademijini zavodi u Rijeci, Križevcima, Đakovu i Velikoj Gorici te u Zagrebu Hrvatski muzej medicine i farmacije i Zavod za promet. Otvorena je Memorijalna soba hrvatskih nobelovaca, a u palači HAZU počeli su se održavati koncerti.

U doba njegova predsjednikovanja Akademija je prvi put donijela svoj strateški plan, prva u povijesti objavila je popis hrvatskih prirodnih dobara u knjizi Hrvatska prirodna bogatstva , zapaženo je sudjelovala u izradi Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije i prvi je put za svoje projekte dobila sredstva iz europskih strukturnih i investicijskih fondova.

Milan Moguš

Predsjednik Akademije 2004. – 2010.

Moguš, Milan (Senj, 1927. – Zagreb, 2017.), jezikoslovac. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1953., doktorirao 1962. tezom Današnji senjski govor. Bio je asistent u Institutu za jezik (od 1953), a sveučilišnu karijeru započeo je 1956. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, od 1975. kao redoviti profesor. Od 1965. do umirovljenja 1992. bio je šef Katedre za dijalektologiju i povijest hrvatskoga jezika, a 1983. – 1992. predstojnik Zavoda za lingvistiku Filozofskoga fakulteta. Gostovao je kao profesor na sveučilištu u Kölnu, Mannheimu (Njemačka), Osijeku i u Rijeci.

Član je Central European Academy of Sciences and Arts . Godine 1977. izabran je za izvanrednoga, a 1986. za redovitoga člana Akademije, u kojoj je obavljao vodeće dužnosti. U razdoblju 1991. – 1997. bio je glavni tajnik, a do 2003. potpredsjednik; 1998. – 2004. bio je predsjednik Hrvatskoga povjerenstva za UNESCO. Objavio je više knjiga kao autor ( Fonološki razvoj hrvatskoga jezika, 1971.; Čakavsko narječje, 1977.; Antun Mažuranić, 1978.; Križanićeva hrvatska gramatika, 1984.; Povijest hrvatskoga književnoga jezika, 1993., 2009.; Rječnik Marulićeve „Judite“, 2001.; Senjski rječnik, 2002.; Povijesna fonologija hrvatskoga jezika , 2010., i dr.) ili kao suautor ( Hrvatski pravopis, 1990., 2004.; Zakon trsatski, 1990.; Hrvatski jezik u Hrvatskom saboru, 1997.; Čestotni rječnik hrvatskoga jezika, 1999.; Poljsko-hrvatski rječnik – Słownik Polsko-Chorwacki, 2002.; Cesarićev rječnik , 2011., i dr.). Oko 230 znanstvenih i stručnih radova objavio je u domaćim i inozemnim časopisima. Bio je urednikom i priređivačem mnogobrojnih izdanja (kritičko izdanje Judite i Naslidovanja M. Marulića, Smrt Smail-age Čengića I. Mažuranića, Senjski glagoljski misal i dr.). U raznovrsnoj i plodnoj znanstvenoj djelatnosti Moguš je glavne prinose dao hrvatskoj dijalektologiji.

U vrijeme Moguševa predsjedničkog mandata osnovane su četiri Akademijine znanstvenoistraživačke jedinice: u Bjelovaru (2005.), Vukovaru (2008.) i Požegi (2009.) te Antropološki centar u Dubrovniku (2008.), a 2009. Akademija je preselila svoju Knjižnicu u novouređenu zgradu bivšega Kemijskog instituta na Strossmayerovu trgu.

Ivo Padovan

Predsjednik Akademije 1998. – 2003.

Ivo Padovan (Blato, 1922. – Zagreb, 2010.), liječnik otorinolaringolog. Diplomirao je na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1947., a specijalizaciju iz otorinolaringologije završio je 1950. Radio je u Klinici za otorinolaringologiju i cervikofacijalnu kirurgiju Kliničke bolnice Sestre milosrdnice u Zagrebu, a u razdoblju 1966. – 1988. bio je i njezin predstojnik. U toj je klinici organizirao Audiološki centar te Centar za tumore i rekonstrukcijsku kirurgiju, a od 1962. bio je i ravnatelj njezina Instituta za proučavanje i zaštitu uha i dišnih organa. Bio je osnivač (1966.) i dugogodišnji predsjednik Lige za borbu protiv raka Hrvatske te utemeljitelj Zavoda za talasoterapiju u Crikvenici (1959.) i Središnjega instituta za tumore (danas Klinika za tumore) u Zagrebu (1968.).

Bavio se napose rekonstrukcijskom kirurgijom i onkologijom glave i vrata te rehabilitacijom sluha i govora. Uveo je metodu izravnoga pristupa hipofizi, razradio je metodu otvorene plastike nosa te uveo vlastitu metodu – mozaičnu plastiku uške. Autor je trosveščanoga udžbenika otorinolaringološke kirurgije Otorinolaringologija (1982. – 1987.). Bio je glavni urednik Medicinske enciklopedije (1986.), Medicinskoga leksikona (1992.) i Enciklopedijskoga rječnika humanog i veterinarskoga medicinskog nazivlja (2006.).

U razrdoblju 1968. – 1987. godine bio je redoviti profesor Medicinskoga fakulteta u Zagrebu; od 1983. bio je redoviti član HAZU, gdje je najprije bio tajnik Razreda za medicinske znanosti (1989. – 1991.), potom potpredsjednik (1991. – 1997.), pa predsjednik u dva mandata (1998. – 2003.).

U doba njegova predsjedničkog mandata obnovljeno je pročelje Akademijine palače, započeta je rekonstrukcija i adaptacija Kemijskog instituta u Knjižnicu HAZU (projekti i dozvole za gradnju izrađeni su u razdoblju 2000. – 2004.), dvorišna zgrada Gundulićeve 24 adaptirana je 2002. i 2003. za potrebe Akademijinih zavoda (Arhiva za likovne umjetnosti, Zavoda za ornitologiju i Odsjeka za povijest medicinskih znanosti) te je ishođena dozvola i izrađen sustav hidrantske mreže za zaštitu kompleksa Arboretuma Trsteno od požara. Zalagao se za povrat Akademijine imovine i za Akademijinu izdavačku djelatnost znatno pridonijevši širenju međuakademijske suradnje te promicanju vrsnoće na području znanosti i umjetnosti.

Ivan Supek

Predsjednik Akademije 1991. – 1997.

Ivan Supek (Zagreb, 1915. – Zagreb, 2007.), fizičar, sveučilišni profesor, filozof, književnik i humanist. Svojim djelom i djelovanjem bio je jedan od najistaknutijih znanstvenika i intelektualaca XX. stoljeća. Po postignuću doktorata iz fizike i filozofije na Sveučilištu u Leipzigu (1940.) kod fizičara i nobelovca Wernera Heisenberga, s kojim do 1943. radi na području kvantne teorije polja, Supek se vraća u Zagreb te uskoro preuzima (1946.) Katedru teorijske fizike. Tu vodi grupu studenata koji fiziku podižu na europsku razinu. Vodi izgradnju i osniva Institut Ruđer Bošković (1950.), osam godina djeluje kao njegov direktor te pokreće poslijediplomske studije (1957.), koji kasnije prelaze na Sveučilište. Po izboru za rektora (1969.), provodi reformu Sveučilišta, a potom inicira i osnivanje međunarodnoga Interuniverzitetskog centra u Dubrovniku (1972.). Stekao je međunarodni ugled svojim stavovima i borbom protiv rata, nasilja, nuklearnog naoružanja i zlouporabe znanstvenih dostignuća te je bio redoviti sudionik sastanaka pokreta Pugwash i osnivač hrvatskoga pagvaškog pokreta.

Supek je 1948. postao dopisni član, a od 1961. redoviti je član Akademije. Godine 1965. osnovao je u okviru Akademijine znanstvene djelatnosti Institut za filozofiju znanosti i mir (1965.), središte pagvaškog pokreta, te je pokrenuo izdavanje tromjesečnika Enciklopedia moderna s humanističkom orijentacijom znanosti i umjetnosti te političkim pluralizmom. U doba predsjedničkog mandata (1991. – 1997.) potaknuo je spajanje povijesti i filozofije znanosti u okviru Akademijina Zavoda za povijest i filozofiju znanosti (1992.).

Od 1961. redoviti je član Odjela, kasnije Razreda za matematičke, fizičke, kemijske i tehničke znanosti i upravo je on u svojem predsjedničkom mandatu predložio i proveo osnivanje zasebnog Akademijina Razreda za tehničke znanosti (1997.). Zaslužan je za otvaranje Akademije javnosti te je osnovao brojna znanstvena vijeća, koja okupljaju najbolje hrvatske stručnjake za pojedina područja. Uveo je i dodjelu Nagrade HAZU. Njemu u spomen X. gimnazija u Zagrebu, u kojoj se svake godine održavaju Dani Ivana Supeka , nosi njegovo ime.

Jakov Sirotković

Predsjednik Akademije 1978. – 1991.

Jakov Sirotković (Rab, 1922. – Zagreb, 2002.), ekonomist i političar. Osnovnu školu završio je u Šibeniku, a srednju u Zagrebu 1941. U razdoblju 1941. – 1943. bio je student medicine, a poslije Drugoga svjetskoga rata studira na Ekonomskome fakultetu u Zagrebu, gdje je 1948. diplomirao, a godine 1951. i doktorirao. Na istome je fakultetu predavao 1950. – 1991.

Za redovitoga je profesora izabran godine 1961. Usavršavao se na London School of Economics 1954. – 1955., na Sveučilištu u Manchesteru 1960. – 1961. te na Berkeleyu 1965. Bio je rektor Sveučilišta u Zagrebu u razdoblju 1966. – 1968., potom potpredsjednik Saveznoga izvršnoga vijeća SFRJ (1970. – 1974.) te predsjednik Izvršnoga vijeća SR Hrvatske (1974. – 1978.). Redoviti je član Akademije postao 1975. Bio je glavni urednik Enciklopedije Jugoslavije (1984. – 1991.).

Objavio je niz knjiga i znanstvenih članaka iz područja teorije i politike ekonomskoga razvoja, makroekonomske analize i ekonomske politike. Najvažnija su mu djela Ekonomska politika Jugoslavije od 1945. do 1988.: Ciljevi i rezultati (1989.) i Makroekonomska struktura hrvatskog gospodarstva: Razvojne mogućnosti i ograničenja (2000.).

Grga Novak

Predsjednik Akademije 1958. – 1978.

Grga Novak (Hvar, 1888. – Zagreb, 1978.), povjesničar i arheolog. U razdoblju 1907. – 1911. studirao je povijest, geografiju i arheologiju u Zagrebu, Beču i Pragu, a 1913. doktorirao je povijest u Zagrebu; 1911. – 1920. predavao je u splitskoj Velikoj realci, a potom je bio asistent Frane Bulića u Arheološkome muzeju u Splitu (1914. – 1920.).

Od 1920. bio je docent, potom 1922. – 1924. izvanredni profesor opće povijesti srednjega vijeka na Filozofskome fakultetu u Skoplju, a 1924. – 1959. redoviti profesor povijesti staroga vijeka na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Dekan Filozofskoga fakulteta bio je 1934. – 1935., a rektor Sveučilišta u Zagrebu 1946. – 1947. Redoviti je član Akademije postao 1947., a bio je i član više inozemnih akademija. Proučavao je povijest u širokome rasponu od staroga do novoga vijeka. Njegova arheološka istraživanja na Hvaru u Grapčevoj i Markovoj špilji rezultirala su otkrićem nove neolitičke hvarske kulture na Jadranu ( Prethistorijski Hvar: Grapčeva spilja, 1955.).

Proučavao je doba grčke kulture na Jadranu i rimske vladavine u Dalmaciji te stari istok, osobito Egipat ( U zemlji faraona, 1946., Egipat: Prethistorija, faraoni, osvajači, kultura, 1967.). Osobitu je pozornost posvetio povijesti dalmatinskih gradova i pojedinim pitanjima iz njihove prošlosti: Pučki prevrat na Hvaru god. 1510–1514. (1918.), Split u svjetskom prometu (1921.), Židovi u Splitu (1924.), Hvar (1924.), Dubrovačka diplomacija na mirovnom kongresu u Požarevcu (1929.), Povijest Splita (I. – III., 1957. – 1965.), Vis (1961.), Povijest Dubrovnika od najstarijih vremena do početka VII stoljeća (1972.); urednik zbornika (s V. Maštrovićem): Presjek kroz povijest grada Zadra (1965.) i Povijest Vrane: političko, kulturno i privredno značenje Vrane kroz stoljeća (1971.). Proučavao je i razdoblje hrvatskoga narodnoga preporoda u Dalmaciji. U nekoliko je rasprava i monografija obradio istaknute povijesne osobe.

U nizu Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium objavio je više svezaka izvješćā venecijanskih diplomata o Dalmaciji ( Mletačka uputstva i izvještaji , I. – IV., 1964. – 1972.). U vrijeme predsjednika Grge Novaka Akademija je 1966. proslavila svoju stotu godišnjicu. Nakon isteka mandata, pet mjeseci prije smrti, izabran je za počasnog predsjednika Akademije.

Andrija Štampar

Predsjednik Akademije 1947. – 1958.

Andrija Štampar (Brodski Drenovac, 1888. – Zagreb, 1958.), liječnik, javnozdravstveni strateg i reformator, po završenom studiju medicine u Beču 1911. vraća se u domovinu, gdje radi kao općinski liječnik, potom i zdravstveni savjetnik Povjereništva za socijalnu skrb Narodnoga vijeća u Zagrebu. U razdoblju 1919. – 1930. obnaša službu načelnika Higijenskog odjeljenja pri Ministarstvu narodnog zdravlja u Beogradu. U tom je razdoblju utemeljio zdravstvenu službu u tadašnjoj Jugoslaviji organiziravši 250 higijenskih ustanova. Zalagao se za socijalnu medicinu te za besplatnu i dostupnu zdravstvenu skrb svim slojevima pučanstva, pri čemu je naglašavao ulogu preventivne medicine.

Nakon uvođenja Šestosiječanjske diktature, 1930. bio je smijenjen, a već sljedeće godine umirovljen. Od tada je djelovao kao stručnjak Higijenske organizacije Društva naroda u europskim zemljama i SAD-u. U razdoblju 1933. – 1936. boravio je u Kini, gdje je reorganizirao javnozdravstvenu službu.

Nakon Drugoga svjetskog rata Štampar je imenovan rektorom Sveučilišta u Zagrebu 1945./1946., a od 1952. u sljedećih pet godina postaje i dekanom Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Godine 1946. bio je izabran za prvoga potpredsjednika Ekonomsko-socijalnog vijeća UN-a te za predsjednika Privremene ( Interimne ) komisije, koja je do ratifikacije ustava Svjetske zdravstvene organizacije obnašala funkciju te organizacije. Članom Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti Štampar postaje 1947., a iste godine postaje i njezinim predsjednikom. Na tu je dužnost biran još tri puta uzastopno.

Pod njegovim vodstvom Akademija se razgranala u veliku znanstvenoistraživačku ustanovu sa značajnom stvaralačkom i publicističkom aktivnosti na svim područjima znanosti i umjetnosti. U to su doba osnovani brojni samostalni instituti te istraživačke jedinice u sastavu Akademije, kao npr. Institut za higijenu rada i Institut za povijest prirodnih znanosti. Na zasjedanju Svjetske zdravstvene skupštine u Meksiku godine 1955. dodijeljeno mu je najviše međunarodno priznanje za zasluge na području javnog zdravstva – Nagrada Léon Bernard .

Tomo Matić

Predsjednik Akademije 1942. – 1945.

Tomo Matić (Brod na Savi, 1874. – Zagreb, 1968.), književni i kulturni povjesničar. Studij slavistike i romanistike završio je 1896. u Beču, gdje je iste godine i doktorirao. Redaktor hrvatskoga izdanja austrougarske Liste državnih zakona u Beču, poslije gimnazijski nastavnik i ravnatelj u Zemunu, Splitu, Osijeku i Zagrebu te na Trgovačkoj akademiji u Zagrebu.